Zasto,zasto?

Zašto, zašto...?





Kao mala djeca pjevali smo pjesmu koja je glasila otprilike ovako: "Zašto je sunce veliko? Zašto nam uvijek svijetli svud? Zašto ne pada kiša sad? — Pitajmo majku! Zašto postoje orlovi? Zašto su avioni tu? — Pitajmo majku!" Hmm...

Ali s godinama dječja radoznala pitanja postaju ozbiljnija, a mame ne mogu dati prave odgovore na njih. Kao mladi, razgovaramo s prijateljima ili sami razmišljamo i pokušavamo shvatiti zašto se događaju neke stvari. Zašto zbog ljudske gluposti i nešto grmlja umire dvanaest mladih vatrogasaca? Zašto je toliko nasilja među mladima koji očajnički pokušavaju biti voljeni? Zašto se ljudi rastaju nakon mnogo godina braka misleći da će biti sretniji s nekim drugim? Zašto su prave vrijednosti postale nešto neprirodno i čudno u današnjem svijetu? Pitanja je mnogo, a odgovora najčešće nema. Nije nam dano da znamo odgovore na njih, ali znamo tko je glavni krivac.

Kada promatram poznate ljude, svoje prijatelje, vidim da svako malo zbog smrti netko ostane bez člana obitelji. Najčešće je to bolest ili prometna nesreća. U takvim situacijama svima nam je žao i ne znamo što bismo rekli ili učinili. Tužni, svi postavljamo razna pitanja. Ali odgovora nema. Koliko ja promatram svijet oko sebe, takvi tužni događaji počeli su se događati vrlo često. Prebrzo i prenaglo. Već je postalo teško sve to pratiti. Svakako, u svemu tome vidimo znak posljednjeg vremena.

Pitala sam se kako je tim ljudima koji izgube voljenu osobu, kakav im je život nakon toga.

Sada znam. "Tate više nema" rečenica je koja mi je u sekundi preokrenula svijet.

Neočekivano. Iznenada. U trenu ostajem bez najboljeg čovjeka na svijetu. Samo ostaje neka praznina. Gledam kroz prozor ne bih li ugledala auto i njega kako dolazi kući. Gledam mobitel i očekujem da će me nazvati i pitati gdje sam i treba li doći po mene. Ništa. Telefon šuti, a kuća je prazna. Shvaćam da ga više nema. Plačem. Nećemo više zajedno gledati Milijunaša i otkrivati odgovore. Neće mi biti na rođendanu. Neće biti u publici na koncertu. Neće vidjeti moju diplomu. Neće me voditi u crkvi na dan mojeg vjenčanja niti će vidjeti moju djecu. A sve je to želio. Nema ga više, a treba mi u svemu.

Zašto on? Ne znam. Nije ni važno. Ne postavljam pitanja niti očekujem odgovore. Tate više nema i to ništa ne može promijeniti. Sve bih dala samo za jedan razgovor s njim, jedan savjet i barem malu "špotanciju", jer onda znam da mu je jako stalo do mene... ali ništa od toga.

Znam samo da to nije Božja volja jer On ne želi da ljudi pate. Da je po Njegovom, svi bismo mi savršeno živjeli na Nebu. Nije ni "Tako je trebalo biti." E, pa nije! Zašto bi tako trebalo biti? Sigurno ne bi! Ali bilo je i to se ne može promijeniti. I kako sada dalje? A baš nam je bilo lijepo... Ljudi govore: "Bit će dobro." Aha! Što uopće znači "dobro"? Naravno da neće biti dobro! I kada ti kažu: "Budi jaka!" - kako? Zbog čega, zbog koga se pretvarati? Zar je i u takvim situacijama neprirodno biti svoj, već se očekuje da stavljam neku masku? No ljudi vole učiniti što moraju kako bi umirili savjest. Poslije kao da se čude ako ti se koja suza zaustavila u oku i gledaju te kao da pitaju: "Zar nisi to preboljela?" Sve je to za razumjeti. Ljudi žele pomoći, a nisu bili u toj situaciji pa ne znaju što ni kako.

Pokušavam ne misliti, ali boli, strašno. Očekujem ga, nedostaje mi, a njega nema. Gledam slike i prisjećam se raznih trenutaka koje smo proveli zajedno; od ranog djetinjstva kada me nosio u dugim šetnjama kada bi me svladao umor, pa sve do našeg zadnjeg putovanja u Sarajevo gdje smo na Baš-čaršiji uživali u ćevapima. I u svemu tome javlja se osmijeh. Naučio me da budem sretna i zadovoljna u životu. Da, itekako imam razloga biti sretna. Imala sam divnog tatu, kakvog bi svi samo poželjeti mogli. Nažalost, malo je takvih. Sretnija sam od puno ljudi koji nikada nisu imali priliku ni upoznati svoje roditelje.

Zašto uopće pišem o tome? Nisam osoba koja ima potrebu svima otvoreno pričati kako se osjeća, to držim za sebe i uski krug prijatelja. Ali nedavno je mojoj prijateljici umro tata. Također neočekivano. Još jedan divni tata manje. A tko zna tko će sljedeći doživjeti takvo što? Obično se piše o lijepim stvarima, manje o tužnim. Ipak, mislim da svi trebaju znati da nikada nisu sami u svojoj boli, da oko njih ima mnogo ljudi koji pate iz bilo kojeg razloga. I sam Bog je patio kada je gledao kako Mu umire jedini Sin. On zna kako je svima nama, tuguje zajedno s nama i može nas utješiti.

Nedavno sam stajala u hodniku jedne bolnice. Nisam tamo često, pa kada jesam, promatram ljude. Vidjela sam djecu koja jedva vide zbog oštećenja vida, neka čak ni nemaju oko. Neka djeca žive s raznim tjelesnim nedostacima, izložena ismijavanju drugih. Neka djeca nemaju noge pa ne mogu hodati. Ima raznih bolesti i mnoga djeca pate od njih. I s tim moraju živjeti svakoga dana. Tko njih pita kako im je i kako se osjećaju?

Zahvaljujem Bogu što sam zdrava i što mi daje život. Ima toliko ljudi koji pate jer su usamljeni, jer nemaju nekoga tko će ih dočekati kada dođu kući; ima ih puno koji ne vide smisao u svojem životu jer misle da nisu nikome potrebni. Previše je boli na svijetu samo zato što se ljudi boje otvoreno razgovarati i priznati što ih muči. Boje se odbačenosti i nemaju sigurnost u ljudima oko sebe. Hvala Bogu što nemam takvih problema, što imam obitelj, iako više ne u punom sastavu. Što god nas snađe u životu, koliko god bili tužni ili možda nezadovoljni, život ide dalje. Imamo puno razloga za sreću i zadovoljstvo. Svakoga dana imamo novu priliku, nova dvadeset četiri sata koja ćemo iskoristiti onako kako želimo. Ipak, svi bismo trebali imati na umu da nikada ne znamo kada će se naš život na zemlji završiti i da bismo trebali živjeti u skladu s tim. Nemojmo činiti ljudima ono što ne bismo željeli da oni čine nama! Što ako neka osoba ode, a mi je nismo zamolili za oprost?

Recimo ljudima koliko ih volimo, nemojmo nešto ostavljati za "neku drugu priliku"! Iskoristimo svaku minutu života za lijepe stvari jer ne znamo kada će nam ta minuta biti posljednja.


Marija Skobe
(Odjek 95, Zagreb, 2007)