KRVAVA KUPELJ ILI MIRISNA KUPKA (o masonima u našoj Crkvi)

PRENESENO IZ FORUMA "katolici.org."

TEKST ŠTO SLIJEDI ,JEDINO JE "HRVATSKI LIST" ŽELIO OBJAVITI !!!

KRVAVA KUPELJ ILI MIRISNA KUPKA ?

Cijenjena redakcijo, molim vas da uvrstite tekst koji slijedi na stranice vašeg lista, iako bi možda objava teksta bila primjerenija tjedniku vjerskog karaktera. No, nažalost, tamo su širom otvorena vrata benignijim sadržajima, tipa "zašto našu trudnu, maloljetnu kćerkicu, zločesti svećenik ne želi krizmati..." ili pak "smije li svećenik na misi piti vino ako je vozač..." itd. Pokušate li se upitom kritički osvrnuti na pojave u našem, od Boga sve odmetnutijem društvu i vražjim nasrtajima na vjekovnu utvrdu našeg identiteta i opstanka na ovim prostorima, na našu Katoličku crkvu, bit ćete ignorirani, ma koliko puta pokušavali. Svi smo svjesni ogromne snage medija, napose televizije, u ovo po mnogo čemu, znakovito vrijeme. Televizija, upravo zato jer je prisutna u svakom domu, ima velik utjecaj na događaje u društvu. Čovjek i ne mora biti vjernik, da bi lako shvatio kako mu se nudi nemoral, zlo, nasilje, bogohula, kaos, laž, promoviranje izopačenosti (u terminu školskog programa djecu se uči kako je homoseksualnost normalna), pa do poduke kršćanskoj ženi "kako povećati volumen svojih trepavica" i kako i "u one dane biti zavodnica" itd, itd. Otkud odjednom tolika poplava krvi u našim domovima koja se sliva iz televizora, otkud tolike sudnice, otkud toliko kostiju, leševa. Istinski vjernik tu prepoznaje vražje nedjelo. Pitanje koje se nameće jest - kako je to moguće u zemlji u kojoj se ogromna većina deklarira kao kršćanski vjernici? Što je onda s tom vjerom ako dopuštamo da nas antikršćanska manjina terorizira svojim sotonsko-masonskim programima? Koliko držimo do Biblije, koliko smo uopće upoznati s njezinim sadržajem, prihvaćamo li ju u cijelosti, ili uzimamo iz nje samo ono što nam paše? Jesmo li ipak uglavnom, obični farizeji koji se Boga sjete jedino u bolesti i oko blagdana? Gdje su nam djela, gdje nam je kršćanska budnost? Jesmo li svjesni kako smo vjeru relativizirali do krajnosti? Nijemo i bez otpora prihvaćamo proizvode iz antikršćanske,masonske radionice. Na Božić se kiti bor i "pobožno" poda nj umetne tzv. Djed Mraz. Simbol Uskrsa, najvećeg kršćanskog događaja, postade "uskrsni zeko " i jaje. Uoči Korizme, nevina dječica gradovima paradiraju maškarana u male crne vragove s trozubima, jer su ih roditelji (a kažu da su vjernici) tako uredili. Uoči Svih svetih i mlado i staro biva upleteno u vražje kolo u obliku "noći vještica". I tako unedogled. Hrvatima nedostaje vjerskog znanja. Nije dovoljno samo nazočiti svetoj misi da bi kršćanska vjera bila smislena. Sveta misa bez življenja po svetim sakramentima i djelatnog širenja Radosne vijesti, bit će mnogima na propast. U ovo, po mnogočemu, posebno vrijeme, naši duhovni oci su oni koji moraju dati mnogo više u preobraćenju malovjernih i učvršćenju vjere kod onih koji su odlučili Boga staviti na prvo mjesto u svom životu. Ne treba narod plašiti komunizmom, ma koliko je on bio okrutan kroz nedavnu povijest, s druge strane predstavljao je Božiji blagoslov jer je upravo u to teško vrijeme vjera hrvatskog katolika bila najveća. Naravno da je puk bio svjestan da je obična laž da Boga nema, međutim danas, imamo mnogo opasnijeg protivnika vjere zove se - masonski relativizam i na njega je papa Benedikt XVI na početku svog pontifikata, posebno ukazao. Te novovjeke vražje sluge truju malovjerne perfidnom "teorijom" kako" Boga ima, ali nije to toliko važno". Tko hoće, može jasno vidjeti da to nažalost,uglavnom bez otpora i tiho ,daje brz i poguban učinak, poglavito među mladima. Što reći na činjenicu kako se sve više filmova snima u crkvama diljem svijeta? Sve i da se radi o proizvodu koji će osnažiti vjeru, tomu nije mjesto u posvećenom Božjem hramu, a kamoli što se radi u pravilu, o pucnjavi (reći će malovjerni kako nisu pravi meci), prostačenju, jurnjavi oko klupa i borbi u kojoj često strada slika sveca. Jasno je i slijepcu da se ne radi o maketama crkve, već nažalost o stvarnim crkvama koje su iznajmljene za vražju namjenu i za, očito, vražji novac. Što na to reći? Što na primjer reći o našoj domaćoj zbilji u kojoj nas strana, moćna, troslovna TV kuća sustavno već godinama truje svojim morbidnim programom. Kao muhe na lijepak, lijepi se kršćansko gledateljstvo uz njihov program, jer imaju lijepe, živahne boje i još ljepše voditeljice. Kultura smrti, zločin, nemoral, bogohula, besmisao života... sve lijepo zamotano u šareni primamljivi bombončić. Što tek reći o nedjeljnom programu te TV kuće u kojem se mijenjaju bračni supružnici, o big brotheru, o forenzičarima (čast profesiji),o istragama,o autopsijama,o pornografiji...Uz molitvu za obraćenje, jedino što smijemo, jest glasno i jasno tražiti od naših pastira da napokon krene HRVATSKA KATOLIČKA TELEVIZIJA kao snažno sredstvo u širenju Radosne vijesti. Treba imati na umu blaženog kardinala Stepinca, koji je često isticao ulogu medija u slavljenju Boga. On sam, nije se protivio "krvavoj kupelji" od koje neki učiniše "mirisnu kupku" i što je još važnije,on ne bi dopustio da već nekoliko godina sav onaj vražji program iz troslovne strane TV kuće svojim glasom vodi - spiker Hrvatskog katoličkog radija, kojeg je osnivač i vlasnik - HBK (!) Dobar pastir i pastir najamnik, razlika je ogromna i prevažna i za pastira i za stado. Što Bog Svemogući o tome misli (a jako je znakovito i svima upućeno) , svaki vjernik može pročitati u Bibliji (Hošea, 4,1-11.) Dao Bog da progledamo.